Bliskoj osobi u obitelji, nazovimo je Marica, je dijagnosticiran rak u gotovo terminalnoj fazi. I njoj samoj i svima nama oko nje je jako teško nositi se sa svime, no najgore nam je zbog drugih kojih se ovo uopće ne tiče niti im utječe na život, a koji i nama i njoj otežavaju stvari.

Tako smo se dosada naslušali besmislenih komentara tipa "sad trebate biti jaki", "ne znate vi što vas čeka" ili pak "ma joj, šta doktori znaju". Zatim negirajućih poput "ma bit će sve dobro, ozdravit će". No najgori su oni koji dođu Marici i krenu s pričom "joj, mom Peri je nakon kemoterapije bilo tak teško da se htio ubit, on to nije mogao izdržati" ili "da je bar moja Bara prije umrla, spasila bi se".

Koji je vrag ljudima da imaju toliku potrebu soliti ranu? Ili je to samo želja da se nešto kaže, ma što god to bilo? Ili pak toliko niska socijalna inteligencija?