Za one koji su voljni čitati između redaka...

Baka i djed su imali tipično slavonsko domaćinstvo. Obožavao sam ići k njima, iako nikada nismo imali neki blizak odnos. Zadaće su se pisale petkom navečer samo da bih imao čist vikend da možemo malo duže ostati kod njih. Tamo sam prvi put vidio kokoši, kvočku s pilićima, tele, kravu, konja, svinju, kozu, ovcu... i traktor. Na njemu sam naučio voziti, a jednostavnost i genijalnost tehničkih rješenja me fascinirala. Bio je to stroj u punom smislu riječi. Siguran sam da me to označilo i u profesionalnom smislu. S ocem sam šarafio po njemu, po zvuku znao prepoznati kvar, od oka pogoditi u kojoj je brzini. Bio je to jedan drugi svijet u kojem su roditelji, barem djelomično, sve ono loše u braku stavljali sa strane, a ja s ocem imao neki odnos. Zime su bile najdosadnije jer nije bilo posla na poljoprivredi i traktor je konzerviran čekao proljeće.

Krajem 90ih smo odjednom umjesto kod bake i djeda išli u bolnicu. Baka je bila bolesna, nitko nije pričao što joj je, samo da je jako bolesna. Bio sam ljut na baku jer samo tamo leži, umjesto da smo oko kuće. Umrla je krajem zime. Dolaskom proljeća sam shvatio da nema kvočke s pilićima, da je mali vrt pored kuće zapušten, a da u kući nedostaje one neke lakoće kojom je odrađivala sve poslove u kući i dvorištu. Mislim da sam tad prvi put osjetio iskrenu tugu za nekom osobom.

Vrijeme je prolazilo. Ja sam krenuo u srednju školu i teže mi je bilo izbivati vikendima, što zbog više učenja, što zbog želje za izlascima, te sam rjeđe dolazio. Promijenio se odnos mojih roditelja, ali i odnos mene i oca jer sam počeo razvijati vlastito mišljenje. I djed, sada sam, postajao je sve stariji i svaka zima ga je sve više umarala, te mu je bilo sve teže raditi. Najprije je konj prodan u neku klaonicu u Dalmaciji. Više se nisam mogao čuditi kako brzo u jaslama izruni klip kukuruza i pojede zrnje ili kako njuškom uzme kocku šećera iz ruke. Niti sam se više kroz selo do njive mogao voziti na konjskog zapregi. Zatim više nije bilo kokoši, no one mi ionako nisu bile zanimljive otkako nije bilo kvočke. Zatim krave koju nikada nisam naučio muziti, a niti telića koji imaju zanimljivu naviku da te, kad ih diraš po glavi na mjestu gdje će im izrasti rogovi, pokušavaju nabosti nepostojećim rogovima. A onda su i zadnje svinje završile u kobasicama i tako je dvorište postalo prazno. Zemlju smo još radili. Traktor sam tada već vozio kao velik. Znao podesiti sve priključke i prepoznati bilo kakvu anomaliju u radu. Veselio sam se što ću uskoro biti punoljetan, a kako sam uskoro trebao krenuti u autoškolu, to je značilo da ću napokon moći legalno voziti traktor po javnim prometnicama. No djed je naglo preminuo. Otac je sam otišao u bolnicu, te se vratio po nas ostale dan-dva kasnije za sprovod. Poslije sprovoda, kasno navečer smo došli doma, kako bih što manje izostajao iz škole. To je bio jedini put da sam bio u djedovom i bakinom kraju, a da nisam bio u njihovoj kući.

Više nisam tamo dolazio. Otac je rekao da nemam što tamo dolaziti, jer tamo (više) nema ničega. Tada mi nije ni stalo previše, bila je to samo prazna kuća. A i druga baka je bila živa. Tek godinama kasnije sam shvatio da sam zaboravio što sam radio zadnji put kad sam djeda vidio živog. I da legalno, s važećom vozačkom dozvolom, traktor neću voziti, iako je i dalje u tom praznom dvorištu i povremeno se koristi.

Sada sam i više nego dvostruko stariji, no naglo prekinuto poglavlje djetinjstva nisam nikada zaboravio, niti raščistio sam sa sobom. "Prebolio" bi možda bila preteška riječ. Nedavno sam saznao da je otac prodao traktor. U sebi mu užasno zamjeram, možda najviše što mi nije dao da ga još jednom provozam ili zato što je umrla svaka nada da ću ga još jednom provozati. No, iako je promijenio vlasnika, traktor mi je i dalje blizu. Ne u mislima, već stvarno, fizički. Ostao je u široj obitelji, ali kao i da nije, jer ne polažem nikakvo pravo na njega.

Kako zaboraviti traktor?